Intervju: Dario Berg (Cold Snap, Logic System Disorder) – „Vjerujte u svoje snove i radite mukotrpno da ih ostvarite!“

Dario Berg

Član varaždinskog Cold Snap-a i banjalučkog benda Logic System Disorder, Dario Berg, je kroz ovaj veoma zanimljivi razgovor podijelio sa nama svoje iskustvo i dao značajne savjete, kojih bi se svi muzičari trebali pridržavati.

Gotovo svako ko se bavi muzikom, zasigurno je maštao da će jednog dana dospjeti na veliku binu, svirati ispred par hiljada ljudi i osjetiti čari turneja. Taj san je zaista moguć uz mnogo uloženog truda i rada. Moj sagovornik, Dario Berg, mnogima poznat i kao Chopy, će sa vama podijeliti svoja iskustva. Razgovarali smo o tome kako je od srednjoškolca koji je sa prijateljima u banjalučkom parku pravio planove za svoj prvi bend, za samo deset godina promijenio mjesto boravka i postao član jednog od najpoznatijih metal bendova u Hrvatskoj. Saznaćete kakvo je iskustvo stekao u saradnji sa stranim izdavačkim kućama i bendovima, koje su ga prepreke sputavale od njegovih početaka pa do danas, njegovo poimanje scene i druge stvari.

1. Hajde da se prvo kratko osvrnemo na sam početak tvog muzičkog angažovanja, kako bi mladi momci i djevojke, koji žele da se počnu baviti muzikom, shvatili da se u početku svi osjećaju slično – euforično, sa mnogo želje i ljubavi, ali često sputani neiskustvom, jer ono donese strah za sobom. Sa čim si se susreo kada si osnivao LSD sa Bujić Bojanom? Šta ste sve prošli od nastanka same ideje pa do danas, jer Logic System Disorder je bend koji i danas postoji.

Sama ideja osnivanja benda je došla sasvim slučajno. U to vrijeme 2008. godine, na trgu u Banjaluci vozio sam skejt i kao i svi ostali visio po trgu i u parku Petar Kočić. Već tada sam bio veliki fan bendova kao što su „System of a down“, „Korn“, „Slipknot“, itd., a polako sam počeo slušati i nešto žešće bendove kao što je „In Flames“. Jedan dan sam vidio momka koji je nosio „Korn“ majicu, a nisam ga poznavao od prije. Mnogi znaju za baku koja je prodavala majice na pijaci sa motivima metal bendova, tako da smo svi napamet znali sve i jednu majicu koju ona prodaje, a ova koju sam ugledao na tom momku, nije bila među njima. Taj momak je bio Bojan Bujić, sada moj najbolji prijatelj i gitarista benda „Logic System Disorder“. Upoznali smo se tako što sam mu rekao da ima kul majicu, jer komunikacija sa ljudima mi nikad nije bila problem (kasnije će se to ispostaviti kao jako bitno za bavljenje muzikom), i pitao sam ga otkud mu baš ta majica, na šta mi je odgovorio da ju je kupio na nastupu benda „Korn“. Bio sam šokiran da je neko zapravo gledao „Korn“ uživo. To je za mene bilo nedostižno i nisam vjerovao da ću to ikada doživjeti. Par dana nakon toga, sreo sam Buju u parku na klupi. Sjedio je i svirao akustičnu gitaru. Pozvao me da sjednem kraj njega i rekao mi da planira praviti bend. Ja sam kao iz topa rekao: „Ja bih pjevao“. Buja, kao i uvijek u životu, kroz osmijeh samo reče: „Može“.  Tako smo počeli sa probama u kultnoj vježbaoni i prostoru za svirke zvanom „Geto“. „Logic System Disorder“ je bio rođen i odmah smo počeli sa pravljenjem pjesama u kojima se od samog početka mogao osjetiti ogroman uticaj benda „System of a down“. On nam je i dan danas jedan od omiljenih bendova. Imali smo par svirki u kultnom „Music Hall-u“ kao i jednu na motorijadi u Gradišci, a nakon toga smo prestali sa radom. Ne sjećam se konkretnog razloga, ali znam da smo bili jako mladi, završavali srednju školu i nisu svi bili toliko zainteresovani da idu na probe i vježbaju non stop. To je sigurno jedna od prvih prepreka mladim ljudima, pogotovo tinejdžerima. Jednostavno nemaju još izgrađene ličnosti i uvijek žele sve i svašta, a zapravo nemaju pojma šta žele. To je bio problem i sa nama. Ali iskreno, ništa ne može zamjeniti osjećaj kada prvi put staneš na stejdž, tada pred 300 ljudi u „Music Hall-u“, i noge ti se odsjeku. Kreneš svirati, a ljudi krenu skakati, vraćajući energiju koju im daješ i jednostavno osjetiš da je to to. Želiš se time baviti.

2013. godine smo ponovo počeli raditi sa LSD-em i osvajali nagrade širom regiona. Osvojili smo prva mjesta na „Mostock“ gitarijadi u Trebinju, „Tamaris Music Fest-u“ u Prijedoru, „Tuborg Demo Rock fest“ u Zenici, „Banjalučkoj gitarijadi“, a bili smo i pobjednici na „Zaječarskoj gitarijadi“ 2016. godine po ocjeni publike. Ono što bih mogao reći iz iskustva sa ovim bendom, je da je najbitnije da se ti i bend dobro provedete. Uživajte do maksimuma u tome što radite i garantujem da će publika to da osjeti i cijeni. Nama je bilo tako na sve i jednoj svirci do sada. Imamo 15 autorskih pjesama, a trenutno planiramo kako i gdje da snimimo sav materijal u vidu albuma.

2. Jedan od najvećih udaraca, koje sam primjetila da si primio, tiče se tvog drugog benda As I Fall, sa kojim više ne sarađuješ. Sa njima si prošao „sito i rešeto“, vukao si mnoge ljude za rukav kako bi pogurao taj bend, a i sam si pomenuo da je AIF jako bitan dio tvog iskustva. Da li bi podijelio neke stvari iz tog perioda, šta si sve prošao, naučio i da li je to iskustvo bilo presudno da budeš danas gdje jesi?

Nakon prestanka rada sa „Logic System Disorder-om“, jako sam želio da nastavim da se bavim muzikom. Već početkom 2009. godine, počeo sam slušati Melodic Death Metal kao i modernije žanrove kao što su Metalcore i Deathcore i silno sam želio imati takav bend. Mi skejteri smo u to vrijeme uvijek visili kod Žuleta, u jedinom Skate shopu u Banjaluci, a on je zaista znao mnogo o tim žanrovima i bendova koje sam počeo da slušam, i poznavao je ekipu po BL bolje od mene, samim tim što je bio dio starije ekipe, koju smo mi poštovali. Jednog dana pričao sam mu  kako bih volio da imam metalcore bend, a on me uputio na jednog momka koji traži pjevača baš za metalcore bend. Prošao sam na audiciji i počeli smo raditi pod nazivom „As I Fall“. Kroz tri i po godine koliko sam radio sa njima, zaista jesam prošao sve i svašta. Prva stvar koju sam shvatio je moć interneta i koliko je važno povezati se sa muzičarima iz cijelog regiona. Jedan od mojih prvih kontakata je bio Andrej Merkadić iz Sarajeva koji je takođe imao Metalcore bend „Evading Downfall“. Brzo smo se sprijateljili putem Myspace-a, a ja sam ubrzo počeo putovati u Sarajevo da se vidim i upoznam sa ekipom tamo. Veoma brzo sam shvatio koliko je bitno da te ljudi dožive i vide kakav si. Nije dugo prošlo, a mi smo već bili pozvani da sviramo u Sarajevu. Koristio sam internet najbolje što sam znao i počeo se spajati sa raznim ljudima u regionu i tako promovisati svoj bend. Shvatili smo i da nam treba dobar snimak kako bismo se što bolje predstavili, te nakon kratkog razmišljanja odlučili smo da snimimo materijal u studiju „Paradox“ u vlasništvu Srđana Brankovića, gitariste benda „Alogia“. Srđana sam upoznao zahvaljujući internetu i volonterskom angažmanu na jednom od BL festivala gdje su svirali, pa smo se tada i dogovorili za snimanje u njegovom studiju. Snimili smo EP pod nazivom „Memory of a cold day“, koji sadrži pet pjesama, a sa istim smo se prijavili na različite festivale, između ostalih i na 44. „Zaječarsku gitarijadu“ 2010. godine. Iskreno, bili smo šokirani i presrećni kada smo u novinama vidjeli da smo prošli u takmičarski dio. Potpuno euforični smo otišli na gitarijadu, popeli se na scenu pred 15 000 ljudi i ostali šokirani. Noge su se odsjekle, ali to je bio taj momenat. Sada znaš da li si za to ili ne, jer nema nazad. Da vam kažem nešto – ništa se ne može uporediti sa osjećajem kada izađeš pred masu ljudi, daš im sve od sebe, a oni to prepoznaju i uzvrate, svi do jednog. Jednostavno fenomenalno. Na naše čudo, osvojili smo prvo mjesto po ocjeni stručnog žirija. Naredna 2-3 mjeseca gostovao sam u svim mogućim medijima u BiH i regionu. Glas o bendu „As I Fall“ se proširio munjevitom brzinom. Počeli smo svirati po raznim festivalima poput „EXIT festivala“, „Urban Fest Osijek“, „Sarajevo Metal Fest“ i mnogim drugim po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući „As I Fall“ i nastupu u finalu „Wacken Metal Battle“ u Zagrebu 2012. godine, gdje smo predstavljali BiH, upoznao sam i momke iz benda „Cold Snap“. Postali smo prijatelji, a ja ujedno i veliki fan njihovog rada, jer nikad nisam vidio bend sa Balkana sa takvom energijom. Kasnije se ispostavilo da će mi to donijeti stvari koje nisam mogao ni zamisliti.

3. Ti si pjevač, tekstopisac, pa i menadžer nekim bendovima. Aktivan si u pomenutom LSD-u koji je iz Banjaluke i Cold Snap-u iz Varaždina, gdje si se i preselio. Kako stigneš ispratiti sve svirke i obaveze prema njima? Da li je neki od bendova ikada ispaštao zbog obaveza koje si imao prema drugom bendu?

Pjevač i tekstopisac definitivno jesam, čak tu i tamo pomognem i oko aranžiranja instrumentalnog dijela, a da sam menadžer, pa ne bih to baš tako nazvao. Doduše, uvijek sam se trudio pomoći bendovima oko bukinga svirki ili bilo kakvih savjeta, pa bi neki i rekli da sam menadžer, ali ja to više volim nazvati asistentom (govori uz osmjeh). Iskreno, jedini način da uspijem izbalansirati sve je konstantna i iskrena podrška svih uključenih, počevši od šefa na poslu, preko članova i jednog i drugog benda, pa sve i do najbližih iz porodice, koji me ohrabruju i podržavaju u tome što radim. Bez toga, teško da bih uspio. Sve je stvar dobre organizacije i dogovora. Moraš konstantno biti fokusiran i imati stvari u svojim rukama, a ne prepuštati ih slučaju. Još uvijek niko nije ispaštao, a mislim da će tako i ostati.

4. Kako je uopšte došlo do toga da promijeniš grad i državu i postaneš član Cold Snap-a, pa i „pobratim“ sa švedskim bendom Imminence? Da li si imao strah od promjene ili tremu kako će to sve da se razvija?

Krajem 2016. godine dobio sam poziv od pjevača benda „Cold Snap“, Jana Kerekeša, koji je pored toga i jedan od najpoznatijih hrvatskih glumaca. Naime, „Cold Snap“ je bio u fazi kada su ostali bez gitariste i nekako sam očekivao da bi mogli pozvati baš Bojana Bujića Buju da im se pridruži. „Logic System Disorder“ je svirao sa „Cold Snap-om“ na mnogim svirkama po Hrvatskoj, a dovodili smo i „Cold Snap“ u Banjaluku. Oduvijek im se sviđalo kako Buja svira, te njegova ličnost i pojava na bini. Jan mi je rekao kako bi on i basista Zoki došli do Banjaluke na kafu. Odmah mi je bilo jasno da će doći da pitaju Buju da svira sa njima. Ono što je uslijedilo nisam očekivao ni u ludilu. Kada smo sjeli na kafu Jan je rekao: „Eto momci da puno ne dužimo, mi smo došli po vas dvojicu. Želimo vas u našem bendu“. Ja sam ostao šokiran i kroz smijeh mu odgovorio: „Nešto si se ti zeznuo, ja ti ne sviram gitaru“. Jan mi je na to rekao kako smatra da sam dobar vokal i frontmen i da bi zajedno kao dva vokala, on i ja u „Cold Snapu“ mogli biti još bolji. A Buju su htjeli na poziciji gitariste. Ja sam bez sekunde razmišljanja, potpuno sretan i u nevjerici, rekao DA. Buji je trebalo malo da razmisli, te je usljed trenutnih životnih obaveza i posla nažalost morao odbiti. Počeo sam odlaziti u Varaždin na probe, odakle bend i jeste, i ubrzo smo imali svoju prvu svirku, već u 12. mjesecu 2016. godine u Rijeci. Nakon prve svirke bend je napustio bubnjar Denis, a na njegovo mjesto je došao Dario Sambol. Novi „Cold Snap“ je bio tu, jači nego ikad i spreman za rad. Nakon toga smo u aprilu i maju 2017. imali prvi, šesnaestodnevni tour po cijeloj Evropi, u toj postavi, nakon kog smo definitivno bili sigurni da je to to. Tada mi je Jan predložio da se preselim u Varaždin, jer će mi tako biti mnogo lakše raditi sa bendom, ali i stalno je napominjao da bi to bilo dobro i za mene lično, odnosno za moj život. Iskreno, nije me trebalo mnogo nagovarati, odmah sam pristao, iako nisam znao kako će to sve izgledati, imao sam vjeru u njega, u svoju ekipu iz benda ali i u samog sebe. Sretno sam se upustio u selidbu, a ispostavilo se da je to urodilo plodom. Snašao sam se brzo i imam dobar posao. Varaždin je prelijep grad i što je najvažnije tu sam sa svojim bendom. Bend „Imminence“ sam upoznao još 2014. godine kada sam ih ugostio u Banjaluci i napravio za njih svirku u DKC Incelu. Uvijek sam volio Švedsku i njihovu kulturu, a sa ovim momcima sam nekako jednostavno kliknuo na prvu. U Banjaluci im je bilo super, a mene su zavoljeli do te mjere da su mi već 2 mjeseca nakon svog odlaska iz BL, kupili kartu za avion i ispunili mi jedan od najvećih snova ikad, da vidim Švedsku. Bio sam kod njih 7 dana i jako smo se zbližili. Već u Augustu 2015. godine na moje veliko iznenađenje, pozvali su me da idem sa njima na njihovu tada treću Evropsku turneju, kao roadie, da im pomognem i da prodajem majice i ostali merchandise. Nisam mogao vjerovati, ali naravno odmah sam prihvatio. Sa njima sam išao na već 4 Evropske turneje i obišao cijelu Evropu zahvaljujuci tome. Danas smo poput prave braće i konstantno smo u kontaktu.

5. U julu ove godine sa Cold Snap-om nastupaš na kultnom MetalDays-u u Tolminu. To je jedan od najpoznatijih metal festivala, o kom svi ljubitelji različitih metal žanrova maštaju. Šta to tebi znači, da li je to ostvarenje jednog od dječačkih snova?

Iskreno, vidjeti ime svog benda na plakatu među bendovima kao što su „Judas Priest“, „Children of Bodom“, „Kataklysm“, „Accept“, „Ensiferum“, „Behemoth“, „Soulfly“, „Hatebreed“, itd., jednostavno je nevjerovatno! Naravno da sam oduvijek sanjao o tome i radujem se kao nikad! Takođe mi je drago da smo dogovorili jos festivala po Evropi poput recimo „Hills of Rock“ u Bugarskoj gdje između ostalih nastupaju i „Iron Maiden“, „Judas Priest“, „Battle Beast“, „Tremonti“, te mnogi drugi, kao i na „Death Coffee Party“ u Češkoj gdje nastupaju i „Nervosa“ „Sworn Enemy“, „Spasm“ i drugi. Zaista se čini kao da nam se vrata polako ali sigurno otvaraju ka većim festivalima i iskreno se nadam da ćemo kroz par godina moći da se pohvalimo i nastupima na još većim festivalima kao što su „Wacken Open Air“ ili „Hellfest“. To je definitivno ostvarenje dječačkih snova.

Foto: Dario Horvat Photography live from Rogoz Varaždin

6. Kakva su tvoja iskustva što se tiče turneja? Postoji li nešto na što možeš upozoriti bendove koji to još nisu iskusili ili im dati neke savjete?

Jako je bitno da se svi u bendu slažu i da su u stanju da trpe jedni druge, tih 10, 15 ili koliko god dana da turneja traje. Te dane provodićete u kombiju priljepljeni jedni uz druge, u sobama, garažama ili gdje god već dobijete da spavate, svi zajedno bez privatnosti. Jednostavno, potrebno je dosta razumjevanja jer svi smo različiti, i ako to uspijete prevazići, možete sve. Svako od vas neka uvijek ima madrac na napuhavanje, jer nikad ne znas gdje ćeš spavati, sve je to sastavni dio početaka. Ponesite raznu odjeću jer vam se može desiti, kao meni, da ste jedan dan na Austrijskim Alpama, a sledeći dan u Firenzi na 35 stepeni. Ponesite lijekove i pazite se prehlade (govori uz osmjeh). Budite tu jedni za druge na turneji, i budite obzirni jedni prema drugima i tuđim stvarima. Pomozite prilikom utovara i istovara. Zapamtite da su svi počeci teški i tako je bilo apsolutno sve i jednom bendu. Budite spremni uložiti novce, živce i vrijeme. Pogotovo oko bukinga svirki, ali isto tako nemojte se ustručavati da pitate nešto i da vučete ljude za rukav. Nije jednostavno dogovoriti turneju i jako je iscrpljujuće, ali nemojte odustati. Kada se desi da vam na svirku dođe samo pet ljudi, sjetite se da je tako počeo sve i jedan najveći bend i nemojte gubiti nadu i volju zbog toga.

7. Vaš izdavač je njemačka kuća Arising Empire koja radi pod okriljem Nuclear Blast records-a. Šta je sve potrebno da jedan bend dođe do toga, odnosno da potpiše ugovor sa stranom i jakom izdavačkom kućom? Kakva su tvoja iskustva?

Da, naš novi album izlazi na „Arising Empire records“ a to je zapravo kako oni oficijalno kažu „division of Nuclear Blast Records“. Da pojasnim, jer ni nama ispočetka nije bilo jasno –  radi se zapravo o „Nuclear Blast Records“, ali je vlasnik Markus Steiger, vidjevši da postoji dosta mladih metal bendova sa raznim modernim zvukovima, želio da i njima da šansu i da ih potpiše na „Nuclear Blast“. Međutim, postoji dosta metal fanova koji jednostavno ne vole takvu vrstu muzike i ne prihvataju te bendove tek tako, pogotovo među velikanima kao što su „Slayer“, „In Flames“, „Nightwish“, itd., te je Markus odlučio da napravi „novu“ izdavačku kuću, tj. „Arising Empire“ gdje bi mogao bez ikakvih kritika da dovodi bendove koje god poželi i da šansu mladim i modernim bendovima. Cijela distribucija, produkcija i sve ostalo ide preko „Nuclear Blast-a“. Postoji par ljudi koji su isključivo zaposleni u „Arising Empire“ i oni su tu da otkrivaju nove bendove, kao i da se bave ugovorima i ostalim detaljima, dok sve ostalo ide preko resursa „Nuclear Blast-a“. Ja sam se prvi put susreo sa tim 2015. godine tokom turneje benda „Imminence“, kada su dobili poziv od „Arising Empire“ sa željom da momci potpišu za njih. U tom trenutku ni mi nismo znali šta je to „Arising Empire“, jer je „Imminence“ bio jedan od prvih bendova koji su potpisali za njih. Kada smo otišli u sjedište „Nuclear Blast Records-a“ u Donzdorfu u Njemačkoj i kada smo vidjeli da je to sve zapravo „Nuclear Blast Records“ ostali smo u blagom šoku i tek tada shvatili koliko je to veliko. To sve je za mene bilo ogromno, jer sam odrastao u Banjaluci gdje nisam mogao doći do CD-ova omiljenih bendova, ali sam uvijek znao da je „Nuclear Blast Records“ sinonim za metal. Većina bendova koje sam volio slušati bili su baš na toj izdavačkoj kući. Tek sa 18 godina sam posjedovao svoj prvi original CD. Bio je to „In Flames“, naravno sa „Nuclear Blast Records“ logom na sebi. Možete zamisliti kako sam se osjećao kada sam sjedio u sjedištu te izdavačke kuće, okružen potpisanim gitarama i drugim stvarima kultnih bendova, zlatnim i platinastim pločama po zidovima glavne kancelarije, a tek kada sam otvorio knjigu gostiju da vidim ko je posljednji bio tu i ugledao potpise Tom Araya i Kerry King. Da nisam tada ostvario prijateljstva i kontakte u samoj izdavačkoj kući, a samim tim da mi prijateljica Steffi iz „Nuclear Blast Records“ nije javila da postoji takmičenje za bendove, te da se prijavim sa svojim „Cold Snap, ne bih ni znao za to i ne bismo osvojili ugovor sa njima. Od 126 prijavljenih bendova mi smo uspjeli osvojiti ugovor sa „Arising Empire Records“. U ličnom sam kontaktu sa vlasnikom i osnivačem „Nuclear Blast Records“, koji se zaista raduje saradnji. Da mi je neko pričao, dok sam sjedio na klupi u parku Petar Kočić 2008. godine ili svirao u banjalučkom „Music Hall-u“ 2009. godine, da ću 2018. izdavati svoj album preko ovih izdavačkih kuća i biti prijatelj sa vlasnikom istih, rekao bih da ste blesavi. Ali potajno, uvijek sam vjerovao u to (govori s osmjehom).

8. Ono što mene lično najviše zanima su stavovi po pitanju alternativne muzičke scene. Poznaješ i BiH i HR scenu, pa bih voljela da ih pokušaš uporediti. Da li uopšte postoji scena na ovim prostorima, šta ona po tebi podrazumjeva i šta bi svako od nas trebao učiniti da se ona unaprijedi?

Recimo da se aktivno i, hajde da tako kažem, profesionalno bavim muzikom od 2009. godine. Vidio sam razne faze na našoj sceni kao i promjene. I sam sam pokušavao organizovati koncerte i dovoditi bendove u Banjaluku, dok je bilo prostora u kojima se to moglo napraviti. Bilo je vremena kada je bilo odlično, ali ono što je zajedničko bilo i tada i sada je definitivno to da publika nije navikla da podrži rad bendova plaćanjem ulaznica ili kupovanjem majica i CD-a. Iskreno, nikad mi nije bilo jasno zašto je to tako, ni ko je navikao ljude na to ili je to jednostavno u BL oduvijek tako. Svirao sam još i tada po Hrvatskoj i Srbiji kao i u drugim gradovima u BiH i nekako je uvijek bilo malo drugačije. Ljudi su malo više cijenili bendove. Mislim da je od svih Ex Yu zemalja Hrvatska bila, ali još uvijek i jeste najbolja sa metal scenom. Postoji dosta aktivnih bendova i publike koja plaća ulaz na svirke. Da se razumijemo, nije ni ovamo bajno, ali je definitivno bolje. Ako ništa, ono što sigurno mogu reći je to da publika kupuje majice i CD-ove bendova na svirkama. Ono što činite upravo vi sa BL Rising Festom je nešto što bi se trebalo činiti. Svaka čast na tome da City Pub u BL dopušta ovakve eventove, a ljudi su definitivno pokazali da su željni svirke. Naravno, smatram i da bendovi moraju svemu tome ozbiljno pristupiti. Moraju ulagati u sebe i svoj rad, snimati pjesme, kupovati opremu kao i vježbati, kako bi publika i oni sami bili zadovoljni. Mislim da će samim tim i publika rado podržati bend i same svirke, platiti ulaz kao i kupiti majicu ili CD. Vjerujem da je jedan od glavnih razloga zbog kojih današnji mladi nemaju naviku plaćati ulaz na svirke, taj što postoji dosta festivala koji ne naplaćuju ulaz, a dovode velika imena, te je vjerovatno klincima u glavi nešto tipa: „Žašto bih ja dao 5 ili 10 KM za 2-3 mlada benda, kad mogu besplatno gledati Dubiozu, Hladno Pivo ili Brejkerse“. Donekle ih i ne krivim, ali opet mislim, ukoliko bi se bendovi angažovali da naprave kvalitetan materijal i svirku, da bi se situacija mogla promjeniti. Dokaz je bio pun City Pub, ali i Rock Simfonija, kada sam nastupao sa LSD-em.

9. Kao osoba koja je iskusila na svojoj koži da za uspjeh ne treba samo uvježbanost i dobra pjesma, šta bi poručio mladim naraštajima, ali i bendovima koji su još zarobljeni u čeljustima svoje lokalne scene?

Mislim da sam dosta savjeta već naveo u odgovorima iznad, ali evo da to nekako sumiram ovdje. Prije svega, cijenite jedni druge. Biti će vremena kada je jako teško, kada neko dođe na probu isfrustriran. To je sve normalno i sastavni dio života. U tim trenutcima imajte razumjevanja jedni za druge, budite tu jedni za druge. Isto tako, nemojte prihvatati manje od onoga što ste naumili ili što zaslužujete. Ako se ne razumijete sa nekim iz benda, nemojte siliti, razgovarajte, ako ne ide, ne ide. Kada imate razumjevanje i možete jedni s drugima, vježbajte, stalno, što više. Radite, stvarajte, nalazite se svi zajedno. Družite se, dogovarajte se. Jako bitna stvar, bez obzira šta vam ko kaže, gurajte svoje kako ste naumili, ne odustajte zbog zlih komentara ili zavidnih ljudi. Znam da je nekad jako teško raspoznati koji i čiji komentar da uvažite, a čiji je samo hejt, ali i to dođe sa vremenom, pa vam je lakše to raspoznati. Vjerujte u svoje snove i radite mukotrpno da ih ostvarite! Budite spremni da morate ulagati i vrijeme i novac i živce da bi nešto uspjeli. To je jednostavno tako. Ali znajte da su i svi najveći bendovi prošli upravo kroz to. Jako rijetko se desi da neki bend preko noći postane popularan. Skoro pa nikad, ali ima izuzetaka. Jednostavno su srećniji od nas ostalih i bili su u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ne obazirite se na to, furajte svoje.

10. Da li bi dodao nešto za kraj?

Pa mislim da sam prilično sve rekao, ako ikoga išta bude zanimalo, može se slobodno javiti na moj facebook profil. Hvala puno za pitanja i interes i srećno u radu!!!

Hvala ti puno na razgovoru i mnogo sreće u daljem radu!

Razgovarala: Gorana Divjak        Naslovna fotografija: Jerneja Podhostnik live from Gornja Radgona Slovenia      Izvor: Treći Svijet